12. mart je od ove godine nezvanični dan svesti o društvenom fenomenu detranzicije. Pokreće ga nekoliko udruženja detrans osoba, kao i nekoliko individua, u cilju skidanja društvene stigme sa fenomena, odnosno prakse detranzicije i – još važnije – kako bi se drugim ljudima koji su detranzicionirali stavilo do znanja da nisu sami.
Ono na šta udruženja za podršku detrans ljudima žele da skenu pažnju jeste činjenica da trenutno ne postoji model zdravstvene zaštite i psihološke pomoći ljudima koji se odluče na prekid tranzicije, odnosno prenamene pola. Alternativni oblici lečenja rodne disforije ne postoje, niti se medicina uopšte bavi pokušajima da ih pronađe.
Jedno od tih udruženja, odnosno projekata, je Post Trans. Post Trans vode Elie i Nele, detrans devojke, a projekat se sastoji od preko 30 priča žena, najčešće lezbejki, i njihovih iskustava sa rodnom disforijom, tranzicijom, hormonskim terapijama, operacijama i, naposletku, detranzicijom. Nedavno su izdale brošuru o detranziciji, koja se može pronaći ovde, a koji je (za sada) dostupan na četiri jezika.
Nakon pobede Kire Bel u sudskom slučaju protiv fondacije Tavistock i Portman i njihovih GIDS programa, o kojoj smo već pisali, pitanje zdravstvene zaštite mladih ljudi koji se bore sa disforijom dobilo je i sudski epilog i medijsku pažnju.
LGSM smatra da podrška detrans osobama koje mahom čine mlade lezbejke, ali i druge rodno nekonformirajuće osobe, mora biti jedna od najvažnijih tačaka LGB organizovanja i borbe protiv homofobije. Budući da mnoge od njih govore o tome koju ulogu je (internalizovana) homofobija igrala u odluci o tranziciji, ali i o tome koliko je medicinska profesija podbacila u njihovoj zaštiti u ranoj mladosti, smatramo da je važno širiti njihova iskustva.
Zato smo preveli priče koje postoje na sajtu na srpski jezik, kako bi mladi ljudi koji se danas bore sa disforijom imali pristup direktnim iskustva mladih žena koje su već prošle tranziciju kakvu nude (i ohrabruju, sa malo obzira prema mogućim posledicama) savremena medicina i psihijatrija.